|
|
| < | srpanj, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Hej svima.. ja sam jedna osamnaestogodišnja curica vrlo vesele naravi, komunikativna te gotovo uvijek nasmiješena.. Pišem ovaj blog prvenstveno da bih iznijela svoje osijećaje i misli, te se možda i poistovjetila s nekima od vas..
volim... otvorene i vesele ljude, prirodu, čokoladu, more, svoga dečka (najviše);-).. volim našu prelijepu zemlju.. volim miris prolijeća, slobodu, volim sebe..
ne volim.. nepravdu, laž i nepoštenje
ito bi bilo ukratko o meni... veliki pozz
..pomoli se onda dalje kreni..
na ovom su mjestu pali golubovi bijeli...
Najbolji su dio čovjekova života njegova mala, bezimena, nezapamćena djela dobrote i ljubavi... William Wordsworth
Ne odobravam to što kažeš, ali ću se do smrti boriti da obranim tvoje pravo da to kažeš... Voltaire
Svugdje sam tražio mir, ali ga nisamm nigdje pronašao, osim u nekom kutku, knjizi! Umberto Eko
Budite ona promijena koju želite vidjeti u svijetu...
Čuda se događaju samo onima koji u njih vjeruju...
Jučer sam bio pametan stoga sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar stoga mijenjam sebe. Sri Chinmoy
Dan koji je najviše izgubljen jest onaj u kojem se nismo smijali... Nicolas Sebastien Roch Chamfort
Veseli duh je najveći blagoslov koji čovjek može uživati na ovom svijetu... Joseph Addison
Samo djeca znaju što traže - reče mali princ - djeca gube vrijeme oko jedne krpene lutke, koja im ubrzo postane neobično važnom, pa plaču ako im je netko oduzme...
-djeca imaju sreće - reče skretničar... "
Znati da bi se predvidjelo,
predvidjeti da bi se spriječilo!
August Cante (francuski filozof)
Kolo sreće uokoli
Vrteći se ne pristaje
Tko bi gori, eto je doli,
A tko doli gori ustaje!
Ivan Gundulić
MOLITVA ZA VEDRINU
Bože, udijeli mi vedrinu da prihvatim
ono što ne mogu promjeniti,
hrabrost da promjenim ono što mogu promjeniti i
mudrost da to znam razlikovati
da živim ovaj dan i da se radujem svakom trenutku
da prihvaćam teškoće kao put prema miru
da kao Isus prihvaćam ovaj grešni svijet kakav on jest
a ne kakvim ga ja želim vjerujući da ćeš ti sve okrenuti
na dobro ako se predam tvojoj volji da tako budem
uvijek sretan u ovom i presretan u budućem životu. AMEN.
...bilo jednom ...
Sveučilišni postavio je studentima ovo pitanje:
- Je li Bog stvorio sve što postoji?
Jedan student mu je smjelo odgovorio:
- Da, Bog je stvorio sve što postoji!
- Bog je sve stvorio? – upita profesor još jednom.
- Da profesore, odgovori student.
Profesor će potom:
- Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji, a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao!
Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe konstatirao kako je još jednom dokazao da je ono što kršćani vjeruju zapravo mit.
Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati.
- Naravno – odgovori profesor.
Student ustane i reče:
- Profesore, postoji li hladnoća?
- Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?
Studenti su se zahihotali na kolegino pitanje.
Mladić je odgovorio:
- Zapravo profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsutstvo topline. Svako tijelo ili objekt prema proučavanju ima ili prenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prenosi energiju. Apsulutna nula znači potpunu odsutnost topline sve tvari postanu inertne i nesposobne za reakciju na toj temperaturi. Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu.
Student nastavi s pitanjem:
- Profesore, postoji li tama?
Profesor odgovori:
- Naravno da postoji.
Student će na to:
- Opet ste u u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je u u stvarnosti samo odsutstvo svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo se poslužiti Newtonovom prizmom da pretvorimo bijelo svjetlo u mnoge boje i proučavati različite duljine svjetlosnih valova za svaku boju. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Nije li ovo točno? Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu što se događa kad nema svjetla.
Na kraju, mladić upita:
- Profesore, postoji li zlo?
Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori:
- Naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima u zločinima i nasilju diljem svijeta. Ove manifestacije nisu ništa drugo nego zlo.
Na to će student:
- Profesore, zlo ne postoji, ili barem ne postoji po sebi. Zlo je jednostavno odsutstvo Boga. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam koji su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje baš kao što postoje svijetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovom srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsutstvu topline, ili poput tame koja se događa kad nema svijetla.
Profesor je sjeo.
Student se zvao Albert Einstein
...“A gromom grmnu riječ Jehove;
I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
MRIJETI TI ČEŠ KADA POČNEŠ SAM
U IDEALE SVOJE SUMNJATI!...“
Silvije Strahimir Kranjćević
Oj, budi svoj! Al' brat si budi braći,
I radi za svijet, al' ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.
August Šenoa
Znas li sto je najlijepše u zivotu? Zelja prijatelju..
Samo nas dvije stvari čuvaju od očaja; zvjezdano nebo i umjetnost..
Muke koje nas snađu često su manje od onih kojih se bojimo..
Kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju..
Katkad srce zna ono što razum ne može objasniti..
Najdublja potreba ljudskog bića je da bude cijenjeno..
Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah mislis na zahvalnost, onda nisi darovao, vec prodao..
Čovjek samo srcem dobro vidi, ono bitno je očima nevidljivo..
Tko se ne zna smijati, za njega je život izgubio svoju radost i svoju svježinu; a tko se zapravo smije iz svega srca, taj ne može imati zlu savjest..
Duh Ratnika
Odakle si, iz koje fronte stižeš
hej, ratniče, umornog koraka
odavno se ovdje boj ne bije
zašto kao duh ovuda lutaš
Ja sam duša hrvatskih ratnika
domovinu tražim i stijeg što se vije
i mojom je krvlju ona natopljena
a duša nema mira, traži je
Pa ovo je zemlja tvoja, zar ne vidiš ti
domovina koju smo svi snili
za njenu slobodu krv si svoju dao
i tisućljetni san je stvarnost postao
Ne poznajem je takvu i tužna mi se čini
u snovima je mojim ponosna i lijepa
a gdje su joj junaci i sinovi vrli
a gdje vrednote za koje smo mrili
Hej, ratniče, te Hrvatske nema
čim propupa snašle je nevolje
podigle se na nju sile tame
udarile na krunu i prijestolje
Uvijek je bilo i uvijek će biti
onih što će dušu vragu prodati
a vi zato bdijte, jer morate bditi
domovini ponos vratiti
Sve bih dao da je vidim
ponosnu i lijepu k'o u snovima
sve bih dao da je vidim
i opet bih spreman stao, svoj bih život dao
Ja sam duša hrvatskih ratnika
domovinu tražim i stijeg što se vije
i mojom je krvlju ona natopljena
a duša nema mira - traži je!
Neću Izdat Ja
Kao stjena što se neda
Žegama, divljim olujama
I ja nikad nedam se
Kroz stvarnost lutam
Život moj je poput hladne rijeke
Beskrajan i vijuga se
Iz nekog razloga neznana
Negdje ipak prestaje
Nisam sudac a ni mudrac
Teško nosim to kamenje
To breme sjećanja
Na svojim leđima
Gdje god dođem, kud god prođem
Već je netko odlućio
U ime onoga što nas je stvorio
A nije se borio
Neću izdat ja, Boga nikada
Neću gasit sunce, koje s neba sja
Neću zbog tebe, rukom na sebe
Jer ti me voliš i ti se moliš za mene
Niko Bete –
Crna Mi Je U Divojke Kosa
Od Bendova sela sve do Snježnice
Ljubio sam mnoge lijepe curice
Od Ravnih kotara pa do Prevlake
Sve lako prepoznaju moje korake
Al' jedna kosu je plela za mene
Crna mi je u divojke kosa
To je boja moja, boja mog ponosa
Ne plašim se rode plave ni crvene
Crnu srcem ljubim sveta je za mene
U mom kraju nema večeg znamena
Od krunice svete i od kamena
Tu su bile kuće mojih didova
A Bog dao bit će i mojih sinova
Crna mi je u divojke kosa
To je boja moja, boja mog ponosa
Ne plašim se rode plave ni crvene
Crnu srcem ljubim sveta je za mene
Đuka Čaić –
Tko Ste Vi Da Sudite O Nama
Dvadeset je tisuća nas gore
Ne smijemo to zaboraviti
Ako treba, ako zemlja zove
Opet ćemo kao jedan biti
Znam sloboda nikad nema cijenu
Ali naša ima preduboku
Kada oni sude naše ljude
To me boli kao trn u oku
Tko ste vi da sudite o nama
Zar nemate obraza ni srama
Hrvati se ničega ne plaše –
Bog je svjedok branili smo naše
Branili smo naše...
Stranće, obraćam ti se s Visina!
Ja ne mrzim, ali moje srce nikada oprostit' neće...
Kažeš mi da ne strepim,
Da prašina spustila se, da kiše prestale su...
Da umorne oći ponovno pronalaze bisere zemlje...
Da hrabre duše obraniše sve moje, njihovo, naše...
Da zaboravim?!
Zašto me učiš krivo...
Zašto put moj promijeniti želiš?
Ne shvaćaš li, to sam ja;
Ponosna na svoj križ...
Ne tjeraj me da zaboravim!
Ne stavljaj mi na otvorenu ranu sol!
Zaborav najveći je neprijatelj –
I ja mu nikada ruku pružit neću...
Ja nikada prebolit neću...
Rane preduboke...
Rane crne...
Rane svete...
Ne shvaćaš li, to jedini zakon života je mog!
I što sam bez njega –
Ista kao ti?!
Tako slaba neću biti,
I bol svoju hrabrošću ću kriti...
A ti, slijepi čovječe koji put moj ne znaš,
Koji ne razumiješ moje drage rane,
Ti čovječe ne stvaraj mi trnje veće,
Pusti me da hodim –
I vjerujem da ponovit' se neće...
Ne izigravaj Sudbinu svoju, ne izigravaj Boga!
Strepi od njega, i čuvaj bližnjega svoga!
Kako možeš bol mi stvarat još veću –
Zar ne vidiš da nikad nećeš otet moju sreću...
Do mojih visina ti se nikada uzdići se nečeš,
Tako daleko ne možeš doći -
Jer ti sa pravoga puta skrečeš...
Stani!
Srce tvoje još bije!
Ne strepi od njega!
Pomiri se s njime!
A sad idem...
Stranće, obračam ti se sa visina!
Ne diraj mi vjeru, Ne otimaj mi vrijednost života –
Jer s puta mojega nikada me odvesti nečeš...
Ne tjeraj me da zaboravim –
Rana moja preduboka je...
Moja vjera biser neprocijenjiv je...
Moje put svet je...
Ne čini grijeh stranče!
Imaš i ti srce,
Toliko dobrote u tebi još ostalo je...
Stranće, ne bježi od trnja svojega...
Ne stvaraj još veće na putu mome...
Jer ja sam ptica slomljenih krila;
Koja ponovno poletjela je;
Koja najveću slobodu ima!
Znam, ti shvatit mene nikad nećeš,
I ne tražim od tebe, jer znam da nikada nećeš moći!
A sad idem...
Dug put još me čeka...
Stranće, ne diraj mi svetinju;
Stranće Ne tjeraj me da zaboravim!
1909.
Na vješalima. Suha kako prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama,
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubistva mjesto. tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih,
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u suzama!
A.G.Matoš
.. Žilava krv teče mu kroz vene...
Otporan na sve boli; rođenjem je postao...
.. Ponos je zrak sto ga udiše,
I smisao života mu pruža...
.. Ta, zaista, hrabrost je sloboda
Za koju živi...
.. Jer kameno njegovo srce
Meka ruka slobode oživljava...
.. Predaja za njega je izdaja;
Svog naroda, svoje zemlje..
.. Nesebična njegova djela
Ispunjavaju mu život...
.. Jer snovi njegovi nikad se ne mijenjaju...
.. Živi samo za nju..
I svaki otkucaj njegova srca –
Put je unaprijed znan..
.. Žilava krv teče mu kroz vene..
.. za njih se pomoli nek' mi braća znaju - heroji se nikad ne zaboravljaju...
Ne plaći ti Hrvatska mati..
Digni glavu visoko
Jer sin tvoj za domovinu ginut je znao...
Budi ponosna Mati, kao što sin tvoj je bio
Jer Domovina ga je zvala
I on poć' u rat je htio..
Sakri tu suzu,
I nedaj da vide tvoju tugu..
Jer Majko krv tvojega sina,
Sad na papiru istina je živa...
Ne plaći zemljo sveta
Jer heroj sad je iznad našega svijeta...
I neka pogovaraju zli jezici, pusti..
Jer naša slobodna zemlja njih najviše ljuti...
Majko, ta svetinja u tvome oku,
Stvara tvome sinu sreću preduboku...
Ne plači ti Hrvatska mati,
Ti rodila si sina koji za Domovinu život je dao
S kolikom ljubavlju Majko, ni on nije znao...
Nikada se zaboravit neće, lica straha, izgubljene sreće, ni jedna bomba, ni jedna granata, ni jedna suza u oku HRVATA!!!
Ako na nju krenu nevolje i oluje, ako i Bog počne da joj sudi, sine nikud ne idi uz HRVATSKU i tad budi!!!
DANAŠNJA MLADEŽ SLUŠA CAJKE, PRIČE O VUKOVARU NJIMA SU BAJKE!!!
O Bože učini ovaj trenutak vječnim; dok gledam stijeg što se vije, crven bijeli plavi moje srce grije...
Na današnji dan, prije sedamnaest godina hrvatski je sabor donio odluku o prekidanju svakog državno – pravnog odnosa sa bivšom Jugoslavijom, i time je Hrvatska postala samostalna, neovisna država. Naime, čak 98% Hrvata dalo je svoj glas za odcijepljenje od ondanašnje države; što ukazuje na činjenicu u kakvome su položaju bili; kolika su prava Hrvati imali.
Zato danas, u čast njima, budimo ponosni Hrvati, pokažimo taj ponos koji su naši očevi, majke, djedovi, bake, prijatelji i svi ostali Hrvati imali tada.. Zahvalimo im time.
Izađimo van, pokažimo našu trobojnicu – nek se vijori crven bijeli plavi sa krovova naših kuća – jer nećemo nikada tuđincu dati da nam uskrati tu svetinju, ne iz naših srca!!
Neopisiv je osijećaj kada gledam našu zastavu; bilo na koncertu, bilo na krovu kuće, u trgovini, u izlogu, na svadbi... neopisiv je.. A ispuni me tolikom srećom da mi suze ne prestaju teći... Dali je to zbog boli krvi kojom je ona stvarana, slobode za koju se hrabro borila, a možda zbog toga što je ona simbol svega što je Hrvatski narod proživio, ne znam... Samo znam da me ispuni predivan osijećam pripadnosti, slobode i vječne ljubavi prema Mojoj Domovini – Mojoj prelijepoj Zemlji Hrvatskoj...
Možete li zamisliti Božju ruku kako drži komadić zemlje, pruža joj ljubav koju samo On može pružiti;e tako Dragi Bog čuva našu zemlju i brani ju od svih nevremena i nas, Hrvate zajedno s njom... A danas... danas On zajedno s nama slavi ovaj sveti dan i ponovno blagoslivlja našu zemlju..
Sretan dan Neovisnosti svim Hrvatima želim od sveg srca!!!
Ima trenutaka..
Kada i najjači među nama postanu slabi...
Neočekivano za sve..
Koji svu nadu polažu u samo jednu...
Rijeć...
Misao...
Kapljicu dobrote...
Kada najjače biće oslabi...
Kada prestane biti otporno;
I pokori se oluji
Kojoj otimao se čitav život
Tad i mi postat' ćemo nesigurni
Pa poput Jude izdat ćemo sami sebe..
Toliko slijepi da skrenut ćemo sa svojega puta –
Besramno pobjeći
Od onoga –
Za što borili smo se čitav život...
A onda...
Okrivljivat znat ćemo samo vrijeme...
Ono – koje ne postoji..
I ne sluteć' kako samo naša duša
Čini dobro i čini da zlo ne bude učinjeno...
A doći će dani...
Doći će svima...
A ti nećeš biti dostojan...
Nećeš se imati snage pomoliti...
Ako to ne učiniš SADA!
Jer...
Doći će vrijeme..
Kada se nećemo moći oduprijeti svojim greškama...
... pjevaj sestro, pjevaj brate zapjevajmo sada svi..;-)
Hej svima.. evo vraćam se nakon nekog vremena.. Nije me bilo iz vrlo opravdanih razloga, ali ne bih o tome.. puno vas pozdravljam uz stihove valjda najlijepše pjesme ikada napisane...;-)
Pred nebeskog Oca klekne s riječima od zlata;
Predao sam Zemlju Svetu u ruke Hrvata...
Crkva u Međugorju
Marija Bistrica
Stoljeća su prošla mnoga
Slobodno sad zboriš ti
U Hrvatskoj zemlji živiš
I sa tim se ponosiš
E moj Franjo svak' se klanjo
Svemu što si činio
E Franina ko' planina
Domovina i sveto tlo hrvatsko
Danas kažu protiv tebe
Rijeći pune zavisti
Za života šutjeli su
Glasa nisu podigli
E moj Franjo svak' se klanjo
Svemu što si činio
E Franina ko' planina
Domovina i sveto tlo hrvatsko
E moj Frane pamtim dane
Kad smo skupa bili mi
Prijatelja ko' prijatelja
Hrvatsku smo branili
Sveto tlo hrvatsko
Podiglo se plavo more
Zaplakale sve su gore
Otkad tebe više nema
Ostala je uspomena
E moj Frane pamtim dane
Kad smo skupa bili mi
Prijatelja ko' prijatelja
Hrvatsku smo branili
E Franina ko' planina
Živio si ti za to
E Franina ko' planina
Domovina i sveto tlo
Sveto tlo hrvatsko
... doći će vrijeme...
.... došlo je vrijeme...
Vrijeme kad će sve proplakane suze...
Ta puštena krv iz ranjene duše...
To cijeđenje radosti iz života...
Taj led što izvlaći svu toplinu iz tebe...
Ta sol koja se stapa sa slatkim usnama i
Daje im drugaćiji okus – okus okrutnog života... –
Doći će vrijeme kad će te sve suze biti vraćene...
Kad će baš one poravnati sve stjenovite i trnovite
Staze i puteve...
Kad će te stare suze smiriti nemirna mora duše –
Umiriti vijavice tog umornog, sivog života...
Te će suze postati stvarni biseri nogranićene
Vrijednosti i beskrajnoga sjaja...
Te će proplakane suze napraviti jednu veliku lokvu –
Lokvu koja će biti izvor novog života, života nezamislive,
Bogom dane sreće...!
Ta lokva će te malo po malo, strpljivo, obuzeti cijelu,
Zacijeliti ti otvorene rane duše iz kojeg bježi
Svijetlost tvog života...
Obrnut' će se smijer tog svijetla – iz smijera dalekog Svemira
Tvoje duše; gdje ga guši beskraj crnila, beskraj ništavila...
U smijer u kojem će davati život i gdje će se skupljati
Na pravom mjestu da ti sama možeš odlućiti
Kome ćeš pokloniti jedan dio, sada neiscrpnog, životnog svjetla...
... doći će vrijeme...
... došlo je vrijeme...
Vrijeme kad su suze obasjane vječnim sjajem otvorile vrata
Novoj duši, novom životu – jednom i zauvijek...
Usmjerile ju na pravi put, učvrstile svoj
I vratile vjeru u život...
I ona silna, vječita svjetlost zauvijek obasjavat' će duše –
Duše koje su se pronašle zahvaljujuć' onome žaru
Što vječno plamtit' će u njima...
Te suze brišu ono loše, i donose snagu, vrijednost
Koja svake sekunde dobiva veću vrijednost
Koja doseže do Onoga koji je dušama podario taj sveti put,
Te Njega – kao vječnog u njima...
I nikada se duše neće moći oduprijeti tolikoj ljubavi,
Jer jedno bez drugog oni su opet samo one krvave suze –
Suze boli...
Sada, kada znaju da prešli su trnje koje nitko nikada nije i neće,
Sada zaslužuju da niz njihova prekrasna lica, niz njihove prelijepe duše
Teku samo vječne suze – suze radosnice koje obrisat' će;
Svaku njihovu bol, jednom i zauvijek...
... došlo je vrijeme ljubavi...
.. by me and my love..
Naša razmišljanja stvaraju nas same. Ako sebe smatramo lošom osobom, to pokazujemo i naša okolina takvima nas smatra. Sami gradimo sebe, svoje uspone padove, pa tako i svoje mišljenje o sebi gdje se nalazimo; smatramo li se na višoj ili nižoj razini od ostalih ljudi, ili sebe stavljamo na pravedno mjesto, ravnopravno s ostalim ljudima oko nas.
Svaki čovjek bi trebao imati čvrst vlastiti stav o sebi, o sebi imati visoko mišljenje, jer tada će se i početi ponašati u skladu s time, i drugi će to primjetiti. Dakako, nije toliko važno mišljenje drugih koliko mišljenje nas samih. Mi sami moramo biti zadovoljni sobom, ispunjeni iznutra, jer tada će tek naša okolina spoznati naše pravo –ja- koje će nas ispuniti iznutra i učiniti sretnom osobom.
